(Samo)refleksije - O izazovima vrednovanja u nastavi Glazbene kulture

Objavljeno u: Glazbena kultura

 

Tijekom mnogobrojnih edukacija u organizaciji British Councila i Ministarstva znanosti i obrazovanja od 2018. do 2020. godine dobila sam odgovore na neka od tih pitanja, a neke sam odgovore pronašla tijekom primjene različitih pristupa vrednovanju u razredu. Ovdje ću s vama podijeliti dva primjera vrednovanja koja su na neki način odredila moj profesionalni razvoj, unaprijedili moje poučavanje i olakšali mi planiranje nastave. Prvom primjeru (vrednovanje za učenje) pristupam s teorijske strane, a drugi primjer (vrednovanje kao učenje) donosim kao crticu iz razredne prakse.

Jedna od prvih metoda vrednovanja za učenje s kojom sam se susrela bile su izlazne kartice – kratki, sažeti zadatci koje učenicima dajemo na kraju sata ili pojedine aktivnosti (Fletcher-Wood, 2018.). Njihova je prvobitna uloga uočavanje trenutne situacije u razredu nakon poučavanja. Njima provjeravamo koliko su učenici naučili na tom satu te jesu li stvorili kakve zablude. Prema dobivenim rezultatima prilagodit ćemo svoje buduće poučavanje. Međutim, izlazne kartice imaju i svoju skrivenu vrijednost: reguliraju naše planiranje nastave, odnosno daju nam informaciju o tome jesmo li uskladili planirane ishode aktivnosti, metode i sadržaje poučavanja i vrednovanje (tzv. konstruktivno poravnanje, J. Biggs, 2011.).

 

 

Što su učenici mlađi, to su izlazne kartice jednostavnije. Porastom dobi učenika raste i složenost izlaznih kartica. Za vrednovanje glazbenih aktivnosti pokazale su mi se primjerenije druge metode vrednovanja, prije svega opažanje učitelja uz davanje povratne informacije učeniku u kombinaciji s vršnjačkim vrednovanjem.
Međutim, svi koji svakodnevno radimo u razredu znamo da je teorija jedno, a praksa nešto sasvim drugo. Čak i uz dobro poznavanje teorijske osnove vrednovanja mnogi se učitelji svakodnevno suočavaju s nizom izazova. Te sam izazove temeljem osobnog iskustva grupirala u tri skupine:


Kako osigurati dovoljno vremena?

Kako osmisliti učinkovit zadatak za vrednovanje?

Kako upravljati razredom tijekom provođenja vrednovanja?


Dok sam razmišljala o vremenskom aspektu provođenja formativnog vrednovanja, shvatila sam da sam uglavnom razmišljala o sadržajima poučavanja (i nikad nisam imala dovoljno vremena za obradu svega planiranog!), manje o načinu na koji učenici uče. Ta spoznaja nije bila ugodna za mene, ali je bila dobra polazišna točka za unaprjeđenje moje profesionalne prakse. Počela sam razmišljati koje bi metode i aktivnosti učenicima pomogle tijekom učenja, koje ih strategije moram naučiti upotrebljavati te kako sve navedeno mogu što prirodnije implementirati u proces poučavanja. I shvatila sam – vrednovanje za učenje i vrednovanje kao učenje ne smiju biti odvojeni od procesa poučavanja, oni moraju biti dio njega. Tom sam spoznajom riješila problem organizacije vremena. Danas malo koja aktivnost u mojim razredima prođe bez neke metode formativnog vrednovanja, a najučinkovitije su se pokazale one koje su kratke (vrijeme je dragocjeno!), koje provjeravaju ostvarenost planiranih ishoda, a učenicima su zanimljive i motivirajuće.

Upravljanje razredom tijekom takvih aktivnosti formativnog vrednovanja zna biti zahtjevno (ako su im zadatci izazovni i zanimljivi), posebno ako su učenici mladi i nepripremljeni, odnosno nenaviknuti na takav način rada. U tim slučajevima često pomažu unaprijed dogovoreni znakovi (podizanje ruke u zrak, odbrojavanje prstima od 5 do 1 i slično).

 

Tijekom poučavanja uvijek moramo imati na umu da je uspješno vrednovanje dugotrajan proces
te da zahtijeva mnogo strpljenja za učenike, ali i za nas.

 

Iako su vrednovanje za učenje i vrednovanje kao učenje u mome poučavanju bili prisutni gotovo od početka rada (2002. g.), bili su većinom nestrukturirani i neorganizirani te provođeni intuitivno. To se posljednjih godina u potpunosti promijenilo: za svaki zadatak vrednovanja prije provedbe u razredu pokušala bih sebi objasniti zašto se služim baš tom metodom, a ne nekom drugom, koje rezultate očekujem od učenika, koje će dobrobiti učenici imati od tog zadatka, kako će im olakšati buduće učenje te koje bi probleme mogli imati u provedbi. Uglavnom sam u tome bila uspješna, ali sam nekad i griješila. Pogreške sam smatrala korisnima za unaprjeđenje svog rada.

 

Pogreška nije ugodna, ali je divna prilika za detaljnu analizu vlastitog rada, za učenje o sebi i o učenicima te za profesionalno napredovanje.
Ne zaboravimo: sami smo sebi najstroži sudci.

 

U sljedećem primjeru pokazat ću kako sam jednu holističku rubriku upotrijebila u različitim kontekstima, kako bih učenike koje preuzmem u 4. razredu osnovne škole što prije preusmjerila od slušanja glazbe kao zvučne kulise prema analitičkom slušanju, ali i pomogla im u emocionalnom pristupu slušanja glazbe. Rubrika je korištena u tri četvrta razreda osnovne škole od siječnja do svibnja 2021. godine (ne svaki nastavni sat, a trajanje aktivnosti bilo je raznoliko – od 2 do 10 minuta). Sastoji se od tri ćelije (boje ne sugeriraju kvalitetu):

Ova je holistička rubrika korištena u različitim kontekstima:

Prvi zadatak – kao samovrednovanje: Kako slušaš glazbu? Kao što piše u narančastom polju, kao u žutom ili kao u ljubičastom? Učenici su podizali broj prstiju koji odgovara pojedinoj boji (narančasto jedan prst, žuto dva prsta, ljubičasto tri prsta).

Drugi i treći zadatak – kao metoda poučavanja: Pokušaj slušati kao narančasto. Pokušaj slušati kao ljubičasto. Jesi li uspio/uspjela? (Pri svakom slušanju učenici vrednuju palčevima – palac gore ili palac dolje za svako slušanje odnosno pitanje.)

Četvrti zadatak bio je kombinacija vrednovanja za učenje i vrednovanja kao učenje: prije slušanja glazbe učenici su dobili zadatak da napišu u kajdanke izvođače djela koje slušamo, što se događa s dinamikom (stalno forte, stalno piano ili promjenjiva) i tempom (brz, polagan, umjeren ili se mijenja). Po završetku slušanja trebali su na ploči označiti način na koji su slušali glazbu (tijekom označavanja obratila sam pažnju na učenike za koje sam procijenila da bi mogli imati problema s metakognicijom). Ovo su njihovi rezultati i moji zaključci:

 

4. d, 16. veljače 2021.

Oznake samoprocjene kod narančaste i žute ćelije odgovaraju onome što su učenici napisali u kajdanku. Učenik koji je označio ljubičastu ćeliju u kajdanci imao je sve odgovore točne. To mi govori da s njim trebam više raditi na metakogniciji.

4. c, 23. veljače 2021.

Učenica koja je označila četvrti x u narančastoj ćeliji nije u kajdanci napisala točne odgovore na pitanja. Pretpostavljam da je željela zadovoljiti moja očekivanja. Vjerojatno u ovom trenutku nije spremna na toliku razinu analitičkog slušanja (učenici sam kasnije na nastavi davala individualne zadatke tijekom slušanja glazbe, napredak se polagano vidi).

4. a, 25. ožujka 2021.

Oznake na ploči ne odgovaraju odgovorima u kajdanci. Učenici su uglavnom točno odgovorili na pitanja o tempu, dinamici i izvođačima. Moj zaključak: ili nisam dovoljno jasno objasnila zadatak ili sam u prethodnim objašnjenjima ostavila dojam da je poželjnije slušati glazbu i maštati nego analitički slušati glazbu. Učenici još uvijek nisu svjesni razlike između dvaju pristupa te na tome treba još raditi.

 

Učenici su uglavnom postali svjesni načina na koji slušaju glazbu, što je dobar temelj za daljnji razvoj vještine analitičkog slušanja. Neki su učenici razvili vještinu izmjenjivanja različitih pristupa slušanju glazbe. Svi su učenici bili motivirani aktivnostima koje su uključivale holističku rubriku. I konačno, je li ovakva rubrika i vrednovanje pomoću nje bio dodatni posao za mene? Baš i nije. Jednom sam izradila rubriku, ali sam je potom upotrijebila na četiri različita načina. Mogu reći i da mi je olakšala posao: minimalni trud za maksimalni učinak.

I za kraj jedna zanimljivost: dva četvrta razreda, u dva različita grada samoinicijativno su bebi čudovištu koje nam „čuva” rubriku odlučila dati ime. Nazvali su ga – Mirko. Možda je slučajnost, a možda i potreba za pomirenjem emocionalnog i analitičkog slušanja glazbe. Nadam se da ću više doznati iduće školske godine, s novim četvrtašima.

 

 

Nera Đonlić, prof.